London je kao gurmanski Disneyland za vegane II.


Iako najviše volim biti u trenutku te uživati ovdje i sada na neka mjesta se ipak volim vratiti, makar samo u mislima. Već je prošlo neko vrijeme od mog posjeta Londonu no svi oni mirisi, okusi i šarene boje još su itekako žive u mom šašavom umu. Na trenutak ću se vratit u ulice ovog predivnog grada kako bi dovršila priču o kulinarskoj avanturi jednog prosječnog hrvatskog vegana u velegradu.

Kao što znaš, a vjerojatno si i ti jedan od njih, u Hrvatskoj me često osuđuju. Ponekad me i žale ili jednostavno misle da nisam normalna. A u Londonu se kotačić malo okrenuo te su vegani sve glasniji i pritisak na one koji jedu meso, meso i samo meso te životinjske proizvode je sve veći. Prijateljica koja nije vegan je rekla kako nju često osuđuju jer jede meso. Osobno nisam pobornik diskriminacije i ne podržavam osuđivanje ni jedne ni druge strane. Sredina mi se najviše sviđa. Volim ljude pustiti neka rade ono što vole. Neka svatko jede što voli i neka bude sretan. Neka živi ljubav i samo ljubav. Mržnje ima ionako previše, osude ima previše… Mislim da je sve u redu ako jedeš meso, a isto tako mislim da je sve uredu ako ne jedeš. Svatko od nas ima pravo raditi što želi i nije u redu nametati svoje mišljenje. Kako bilo, u Londonu sam se ipak osjećala dobro došla jer nisam dobila pogled s tisuću munja u očima kad sam naručila matcha latte sa biljnim mlijekom. Veselila sam se jer je bilo toliko dobre hrane i toliko truda uloženo u veganske opcije da kao vegan jednostavno ne možeš ostati ravnodušan.

Moj predzadnji dan u Londonu je bio pun uzbuđenja. Najprije sam sa Sašom šetala gradom, a onda nas je prijateljica odlučila odvesti u jedan 100% biljni restoran. ByChloe. je lanac restorana koji poslužuje cjelovitu isključivo biljnu hranu kako bi promovirali veganski način života te smanjili emisiju stakleničkih plinova, uz to, teže održivom razvoju, odabiru kvalitetnih namirnica i eco-friendly pakiranja. Ovo je jedan od onih restorana u kojima vegan doživljava veganfoodgasm prilikom pogleda na jelovnik. Zašto? Jer se tu nalazi kajgana od tofua, avokado tost, palačinke, smoothiebowls, zobene pahuljice, niz varijacija veganskog engleskog doručka, veganski fishn'chips,macn'cheese, razne šarene salate, te veganski deserti i napitci. Uglavnom malo sam bila van sebe kad sam vidjela jelovnik i željela sam naručiti sve. No ipak sam morala odabrati i ovaj put je odabir pao na pravi veganfastfood. Mac n'cheese, američki klasik. Sašu sam nagovorila da naruči fishn'chips kojeg sam i sama doma spremala. A prijateljica Tanja je naručila itekako ukusnu kajganu od tofua te popečak od leče koji je iskreno mogao biti i malo bolji. Ja sam uz Mac n'cheese naručila dip od artičoka i kelja te tortilje i pomfrit od batata pečenog u fritezi na vrući zrak.

Ovo mjesto je bilo puno uzbuđenja. Disko kugle vise sa stropa. Tu su i velike ljuljačke na kojima možeš sjediti dok čekaš svoju hranu i sve je u stilu diska i šljokica. Wc je pun cvijeća i izreka koje te potiču na toleranciju.


Kad smo naručili hranu pravo uzbuđenje za avanturista u meni je tek počelo. Dobili smo mali plastični telefon na kojem su bile izreke poput „Worth thewait“ ili pak „Goodthingscome to thosewhowait“.

Mala seljanka u meni nije kužila što će mi taj dječji telefon, no onda sam shvatila da isti počinje luđački zvoniti i vibrirati kad ti je hrana gotova i spremna za podizanje na pultu. Čak i da hrana nije bila dobra samo ovaj doživljaj tog mjesta je bio dovoljan da nadmaši sva moja očekivanja toga dana. Mobitel je zavibrirao i krenuli smo jedan po jedan po svoju hranu, uz hranu se možeš slobodno poslužiti raznim besplatnim umacima, tu je kečap od cikle, majoneza te još niz drugih umaka koji su bili slasni i izmamili mi osmjeh na moje vegansko, sad već debelo lice. Moram reći da je hrana bila vrhunska. Osim fishn'chips jer je tofu koji glumi fish bio bez okusa i onaj koji sam doma slagala je bio daleko bolji jer sam stavila puno više algi. Ali zato macn'cheese o moj bože sanjat ću to jelo još godinama. Kremasto, sirasto, začinjeno, ma sve pohvale. Gore su još bile dimljene i slasne shiitake gljive koje glume špek te parmezan od badema, ajme meni ne znam što je bilo bolje. Dip od artičoke, pomfrit od batata, sve je bilo fino i slasno te imam osjećaj da sam sve pojela u jednom zalogaju. Uz ovaj obrok sam popila kombuchu od maline. Poželjela sam na trenutak isprobati neki desert, ali sam se toliko najela ovih finih slanih jela pa jednostavno nisam mogla još i kolač ugurati u sebe iako su izgledali više nego dobro. S police me mamio još i svježi kokos, ali stvarno nije išlo.



Siti, sretni i prepuni dojmova krenuli smo prema Camdenu. No usput sam još u gradu vidjela nekoliko slastičarni i dućana čije izloge krase veganske slastice. Najduže sam se zadržala kod shopa sa krafnicama, više od pola izloga su bile veganske opcije. I to kakve, još sad mi sline teku. No stvarno nisam mogla pojesti ništa slatko nakon ove divote koju sam ručala.


Kad smo stigli u Camden počeo je moj ples ulicom. Nadala sam se vidjeti nekog draag queena međutim nisam imala sreće, sljedeći put idem na draag queen show, obećajem sama sebi.

U Camdenu sam potrošila hrpu novaca na kristale, jer zašto ne biti vještica ako sam već vegan. Kupila sam si najljepši ručno rađeni prsten ikad, neke šarene ukrase za kuću, mirisne štapiće te još neke čiribu stvari.

Camden me očarao. Toliko umjetnosti, toliko duše i miješanje svih kultura na jednom mjestu. Skoro mi se izokrenulo u glavi. Ako ideš u London idi u Camden, obavezno, kupi neku rukotvorinu.

I kad ideš u Camden ne idi sit. Zašto? Jer tamo ima hrane iz svih krajeva svijeta. No ja sam bila sita i nisam mogla više ništa staviti u usta. Popila sam matcha latte u Starbucksu i neki pjenušac sa ružom i hibiskusom i to je bilo to ByChloe me zasitila za cijeli taj dan, ali unatoč tome sam se prošetala oko štandova i uživala u opojnim mirisima.


No privukao me jedan restoran ispred kojeg se nalazi ogroman kip. Prijateljica mi je rekla da je to restoran u kojem možeš pojest krokodila, klokana, zmiju i ostale divlje životinje. Zaustavila sam se kako bi bacila oko na jelovnik, na to mi je prišao šaljivi mladić i ohrabrivao me da uđem i probam krokodila. Krokodil je izvrstan govorio je, nisam imala srca reći mu da sam vegan te sam ga upitala što je sa zebrom, na što se nasmijao i rekao mi neeee, zebru pusti na miru nije dobra. Nasmijali smo se te me pitao da li volim plesati, zaplesali smo na tren i krenuli svaki svojim putem. Upravo to su trenutci zbog kojih volim London. Ovo su mjesta u kojima se osjećaš živim i zahvalan si za svaku sekundu života.


Hvala ti životeeeee kako bi Bare rekao. Nakon svih tih uzbuđenja i proricanja budućnosti kod Lady Buterfly, pričat ću jednom, ipak je bilo vrijeme da krenemo prema smještaju jer se noć lagano počela spuštati nad gradom. Malo smo putem i ogladnili te smo odlučili pojesti nešto u još jednom lancu brzih restorana. Odabir je pao na Wasabi. Kako samo stvarno još uvijek bila sita od jela u byChloe odlučila sam se uzeti samo mali sushi sendvič. I bio je to izvrstan odabir. Brzi sushi za to go čisto da ti zadovolji želju za nečim finim.

Ovakvu hranu trebamo mi u Hrvatskoj. Zdrava hrana za na brzinu. Znam u Zgrebu ima takvih mjesta, ali treba i ostatak Hrvatske. Molim poduzetnike, ugostitelje i ostalu ekipu neka se pokrenu i naprave zdrave fast food franšize diljem Hrvatske. Nakon brzinskog sushi sendviča. Otišla sam u svoju sobu prespavati zadnju noć u Londonu. No ova noć je bila sve samo ne mirna. Inače mirna i pristojna kuća u kojoj sam odsjela se pretvorila u pravu sodomu i gomoru. Susjedi sa svih strana su imali glasne, veoma glasne ponoćne seksualne aktivnosti. Nemam ništa protiv toga, dapače podržavam taj oblik tjelesne aktivnosti, ali ovima nije bilo kraja. Zaspala sam nekad u jutro i probudila se kao da sam bila s njima u sobi. No nema veze bar sam se dobro nasmijala. U jutro sam spakirala svoje stvari i kofer ponijela sa sobom. Povratni let za Budimpeštu mi je bio tek navečer pa sam imala dovoljno vremena za još malo istraživanja grada i isprobavanja fine hrane.

Kako je bilo jutro, lijepo sunčano jutro,najprije smo odlučili pojesti fini doručak. Prijateljica nas je odvela u mali slatki lokalni restorančić koji poslužuje isključivo organske namirnice. Ima mesni, ali i veganskih opcija. Restoran je baš fora uređen i osjećaš se kao da si došao na tržnicu punu svježeg povrća.



Ono što ovaj restoran čini posebnim je izrazito velika ponuda svježih sokova i smoothia.. Od zelenih čisto biljnih pa sve do voćno povrtnih. Naravno nakon prežderavanja posljednjih nekoliko dana odlučila sam se na detox sok od kelja, špinata, brokule i limuna. I da, pretpostavljaš nije bio baš neka sreća. Inače volim ovu kombinaciju, ali nažalost stavili su premalo limuna i gorčina je gotov bila nepodnošljiva. Ipak sam popila sok. Sve u svrhu detox-a. Na cjeniku sam ugledala i turmeric latte, odnosno napitak od kurkume ( zlatno mlijeko), ovo sam morala naručiti. Naravno da jesam, naručila sam kurkuma latte. Za razliku od detox soka, ovaj napitak je bio savršen i zagrijavajući.

Nakon okrijepe u slatkom restoranu krenuli smo do London eye i poslovnog dijela grada. Trebalo nam je dugo, a zapravo nisam imala puno vremena.

Od putovanja do ovog dijela grada već sam lagano i ogladnila, a očito mi je i onaj zeleni sok od jutra samo ubrzao metabolizam i potaknuo osjećaj gladi. Kako ne bi pre-zdrava napustila London odjurili smo pojesti burgere. Opet smo otišli u jedan od lanaca restorana, ovaj put na redu je bio Gourmet Burger Kitchen. Prvenstveno se na jelovniku nalaze burgeri. No svaki od burgera se može naručiti bez peciva. Što se tiče veganskih opcija moram priznati da su više nego solidne. Odluka je pala. Naručila sam veganski californian burger u kojem se nalazi pljeskavica od graha veganski cheddar, avocado, luk, veganska harrisa majoneza te salata. Burger je bio jako fini. Najviše me oduševio sir. Jer mi se rijetko koja veganska zamjena za sir svidi, većina njih ima previše kokos okus. No ovaj je bio njam, njam. Ja bi još. Uz burger sam uzela skinny krumpiriče ( mršavi pomfri, premršavi ako se mene pita) i salatu od zelja, mrkve i nara. E salata je opet bila pun pogodak. Ovako mali hrskavi, vitaminom bogati nar, svakoj salati da ono nešto. Svi za stolom smo se složili da je nar top. U ovom restoranu smo svi bili zadovoljni. Sretni oni koji jedu meso i oni koji ga ne jedu, sretna velika obitelj. Bacili smo još jednu grupnu fotku za kraj. Izmijenili gin&tonic, koji sam još imala u torbi za slučaj ako... Na moju veliku žalost i sa suzom u oku krenula sam prema Waterloo Station i vlaku koji će me odvesti do aerodroma.


Iskreno mislila sam da je ovo bilo moje zadnje jelo u Londonu. Isto tako bilo mi je teško otići iz Londona. Sve do zadnjeg trena sam se premišljala ne bih li ipak ostala još do nedjelje i produžila svoj boravak za dva dana. No cijena avionske karte od nekoliko tisuća kuna me ipak natjerala da se vratim u planirano vrijeme.

Kad sam stigla na aerodrom shvatila sam da imam još mnogo vremena jer mi je iz nekog razloga let bio odgođen za 3 sata. Malo sam slušala muziku, malo čitala knjigu, promatrala ljude, otišla u šoping, meditirala, a onda je došlo i vrijeme pogađaš za što. Naravno jelo. Pa mora se večerati. Nemoj me osuđivati. Na aerodromu ima Wagamama restoran te sam ozbiljno razmišljala o isprobavanju one dimljene lubenice. No ipak sam željela probati nešto novo. Privukao me restoran Itsu eat beautiful.

Pretpostavljaš ovo je opet jedan od lanaca restorana, koji postoje diljem Engleske. No kakav lanac restorana. E to nama treba. Pa molim one malo prije spomenute, poduzetne, neka svakako odu i pogledaju ponudu ovog nesvakidašnjeg „fastfood“ restorana. Moja kulinarska avantura u ovom restoranu doživljava svoj vrhunac. Ako bi morala izdvojiti restoran u kojem je hrana bila po mojoj mjeri onda je to Itsu. Japanska filozofija, te makrobiotika i jednostavnost kod pripremanja hrane su ono što najviše volim. Ovo je hrana od koje će ti organizam zaplesati od sreće. Nisu bez razloga japanci oni koji najduže žive. Ovakva hrana hrani tijelo, dušu i sva osjetila. Itsu doista je ono što kaže „eat beautiful“. Hrana izgleda predivno i sviježe. Okus je fantastičan, barem onog što sam imala prilike probati. A prije svega stvarno je sve svježe i toliko zdravo da ti pamet stane. Tu su stalno svježe miso juhe, mirisne, predivne i sa onom umami čarolijom te debelim i slasnim udon rezancima. Pa mekani i prozračni dumplingsi punjeni povrćem posluženi uz soja umak. Minimalistički veganski deserti- probala sam kremasti mousse od karamele i čokolade. Sve me oduševilo. Čisti orgazam za moje vegansko nepce. Ono što ovaj restoran svrstava na samu ljestvicu mojih „fastfood“ restorana je što je većina obroka inspirirana azijskom kuhinjom, izbalansirani su do krajnjih granica, većina obroka je ispod 500 kalorija prepunih vitaminima, mineralima i vlakanima, trećina hrane je u potpunosti biljna te je cijena ispod 6 funti. Svaka franšiza ima svoju kuhinju, sva hrana se sprema sviježe u toj kuhinji i nikad ne prže hranu. Itsu restorani se u ovom trenutku nalaze diljem Engleske, ali i svijeta. Naime imaju restorane i u New Yorku te Parizu. Oduševljena hranom nisam mogla odoljeti te sam se još jednom prije leta vratila i kupila šareni bentobox u kojem su se nalazile svježe hrskave edamame, niz hrskavog lisnatog povrća, veganskisushi, ukiseljeno povrće, žitarice te čips od algi. Uz to sam uzela aromatiziranu vodu sa krastavcem i mentom bez šećera. Sve od reda je u ovom restoranu je čista uživancija. A što je najbolje radi se o franšizi restorana, o low budget restoranu jer je hrana stvarno bila jeftina iako se nalazio na aerodromu. Kod nas u renomiranim restoranima ne možeš dobiti ovoliko svježih i kvalitetnih namirnica, a da ne pričam o okusu i poštivanju istih. Još jednom molim sve ugostitelje neka otvore svoj um i posjete ovakva mjesta pa neka počnu razmišljati hoće li poslužiti smrznutu mješavinu carskog povrća ili pak pomfrti iz vrećice. Kao dodatna motivacija neka posluži podatak da Tokyo ima preko 70000 ljudi koji su stariji od 100 godina. Svima bi nam lagano trebao biti cilj ostarjeti mladi i vitalni. A uz ovakvu hranu to dosita i možemo. No bojim se da mi balkanci previše volimo sirove strasti, a ne sebe i svoje tijelo. Jer kad bi doista voljeli sebe i svoje tijelo hranu bi tretirali kao umjetnost. A upravo to Japanci rade. Neki ljudi tamo u Engleskoj su to shvatili i napravili jedan od najboljih franšiza brzih restorana u kojima sam ikad jela. I tako moja avantura završava spojem umjetnosti, ljepote, zdravlja i fine hrane. Čitamo se i jedemo nekom drugom prilikom.



28 views

Copyright ©Kiwi go crazy 2018